Kapelašice o orijentacijskom trčanju
O orijentacijskom trčanju i zašto ga volimo pisala je naša članica Melissa Drobić. Tekst, u kojem se nalazi i intervju s našom Mladenkom Čuljak Gross, objavljen je u 21. broju časopisa Skica, a mi ga prenosimo u cijelosti.
"Vjerujem da se većina vas sjeća učenja simbola, oznaka i ostalih stvari na kartama iz geografije. Isto tako sam uvjerena da se nekolicina vas zapitala „Zašto nam ovo treba?“ ili „Čemu ovo služi?“ Dopustite mi da vas upoznam sa sportom kojim se bavim, za koji dosta vas nije znalo, a služi se upravo time. Orijentacijsko se trčanje početkom prošlog stoljeća razvilo kao vojna vještina znanja čitanja karte, kretanja na nepoznatom terenu te kondicijske pripreme, a zatim postalo popularno i među pučanstvom. Orijentacijskim trčanjem kao natjecateljskim sportom danas se bavi oko 2 milijuna ljudi od 8 do 80 godina u oko 50 država na svih pet kontinenata. Posebnost početnog razvoja orijentacijskog trčanja u Hrvatskoj je njezin začetak pod okriljem planinarstva. Sposobnost orijentacije je vrlo važna kod pohoda u planinu i ne iznenađuje da se orijentacija iznjedrila iz planinarstva.Orijentacijsko trčanje je smišljeno kretanje po nepoznatom terenu s osnovnim ciljem da se uz pomoć karte i kompasa osoba orijentira i pronađe unaprijed određene kontrolne točke, ucrtane na karti, u što kraćem vremenu. Put između kontrolnih točaka natjecatelj bira sam. Natjecateljska zemljišta su šume, često nepristupačne za običnog čovjeka, s vrlo različitim oblicima vegetacije i konfiguracije zemljišta. Osim razno-raznih šuma na području cijele Republike Hrvatske i ostalih europskih zemalja, utrka se može održati i na području nekog mjesta, manjeg ili većeg grada, gdje natjecatelji biraju put do kontrolne točke trčeći kroz ulice. Takve utrke se nazivaju „sprintom“. Jednom godišnje održava se i utrka unutra, na PMF-u (Prirodoslovnom matematičkom fakultetu), gdje smo kontrole pronalazili zalijepljene za zid, ispod stola, na stolicama…Kada se želimo prijaviti na određene utrke, odlazimo na stranicu „orienteering online“ gdje postoji lista aktualnih utrka, ili onih koje slijede u narednih godinu dana. Natjecatelji se prijavljuju u određene dobne kategorije, koje su podijeljene na muške i ženske. Utrke se obično održavaju vikendima jer nisu uvijek svima „nadohvat ruke“, a i nije rijetkost da traju cijeli dan. Kao što postoje razni nogometni, plivački, odbojkaški ili rukometni klubovi, tako postoje i orijentacijski. Neki od prestižnih su OK Kapela, OK Vihor, OK Bjelovar, OK Maksimir, te OK Jelen. Na kraju godine se pobjede među klubovima zbrajaju i klub s najviše pobjeda osvaja državni kup.
Nešto o svom iskustvu u orijentacijskom trčanju reći će nam Mladenka Čuljak Gross, jedna od starijih članova OK Kapela: „Zovem se Mladenka, imam 60 godina, a orijentacijskim trčanjem se bavim 33 ili 34 godine. Ne, nisam najstarija, čak ni u svom klubu! Vrlo brzo nakon ulaska u orijentaciju shvatiš da su te godine samo brojka i jednako se družiš s klincima, starcima i svima ostalima! No dobro, na natjecanjima te ipak rasporede u dobne kategorije jer ipak ja ne mogu proći neku stazu jednako brzo kao netko tko ima, recimo, 30 godina. Puno puta mi bude teško na trci, strm teren, blato, kiša, a ja baš ni nisam sigurna gdje sam! Onda se pitam šta to sve meni ovako staroj i debeloj treba, ali za koji dan - evo mene natrag! Zašto? Nisam posve sigurna, ali dio odgovora je u tome što neopisivo volim prirodu, njen ritam, ravnotežu, cikluse. Volim karte oduvijek! Ulovim sebe da kad iz busa ili auta vidim neko mjesto u šumi, pomislim: evo, ovo bi bilo dobro mjesto za postavit kontrolu! A najljepši trenutak je kad se nađemo poslije trke i svi glasno i euforično pričamo kako smo prošli pojedine etape na stazi i nitko nikog ne sluša!“
Melissa Drobić, 7. c"
DODAJ KOMENTAR