Kamp bez šatora, mladi bez buke i neravna Slavonija

Kamp bez šatora, mladi bez buke i neravna Slavonija

U Našicama se za vrijeme vikenda 22.-24.08.2014. okupljala ekipa iz cijele Hrvatske sa zadatkom testiranja vlastitog znanja snalaženja u orijentaciji sa kartom i kompasom uz tempo kojem bi pozavidjele najbrže afričke mačke.

Da pojasnim, nije to bila bilo koja ekipa, već se u kampu sastajala naša mlada hrvatska reprezentacija… a ja sam školu orijentacije položila prije par mjeseci, pa se logično pitanje postavlja: otkud ja tamo?!

Ukratko, dođe meni Dario Rocco, pa mi onako još u lipnju, šarmantno prezentira da ćemo konačno otići u Slavoniju o kojoj ja već neko vrijeme pričam, pa ćemo se dobro zabavljati, pa će biti ekipe iz OK Kapele, pa ćemo trenirati orijentaciju, pa ćemo možda probati i koju slavonsku deliciju, pa ćemo šetati Osijekom, a možda i naći vremena za susret sa mojim prijateljima Slavoncima. … ma tko bi mu rekao ne?!

I tako, jedna ženska u autu s 3 Kapelaša, nabrijana Kapelaša: Vladimir Spasić, Tomica Kolenko, Dario Rocco. Brusili tenisice tjedan dana prije! Na posebnim dijetama da mogu lakše trčati?! Halo, s kim sam ja to u auto sjela?!?! I što me tek čeka u Našicama? Ljudi, ja sam se tek vratila s godišnjeg! Moj je mozak još tamo, na moru. Za razliku od dosadašnjih GO-ova, moj sport je ove godine bio čitanje knjiga, plažarenje i chillanje… u mojoj glavi već lagana panika, i onda dolazim na ingenioznu ideju napadam en la manière d'une femme iliti na ženski način. Pogodite: koliko pitanja može jedna ženska osoba postaviti tijekom vožnje u trajanju 3 sata?? Čak je i Glumac bio prisiljen pričati. Hi – hi – hi :)

Dobro, sad kad smo razjasnili okolnosti dolaska i sudjelovanja na kampu, slijedi lakši zadatak: opis kako nam je tamo i bilo :) očinjem od kraja, od naslova.

Nakon što smo pola sata slijedili blijedi GPS trag da bi stigli u Granice, selo od 15-tak razbacanih kuća i dva-tri ljuta psa, gdje smo iz trećeg puta uspjeli detektirati Gljivarski dom. Prije nego krenete sa komentarima, kaj GPS, kaj niste mogli naći po karti, ja vas pozivam da prvo sami pokušate otići u Granice. Po noći. Po šumskim putevima. Bez 3G i HSDPA signala. Bez žive duše koju bi pitali kamo dalje.

Gljivarski dom je solidno zdanje na 2 kata. Prizemlje sa velikom dvoranom za sastanke i 1. kat sa spavaonicama (kreveti na kat) i kupaonicama (i tehničkom vodom koja nije za piti). Na katu smo spavali. Da dobro ste razumjeli: bio je kamp, 90% sudionika su bili klinci (OŠ i SŠ), a mi smo se uspjeli odmoriti.  Zašto uopće to ističem? Zato što sam očekivala tulum, bančenje, pjevanje i ples do ranih jutarnjih sati. Umjesto toga, susrela sam se sa klincima koji znaju zašto su došli u kamp i koji im je cilj. Naravno da bi treneri htjeli da su svi bili u krevetima u 21h  i ćorka do 07h, ali kad klinci samoinicijativno krenu na spavanac u 23h jer ih sutra čeka ozbiljan trening i predavanje… klinci, skidam kapu!

Budući smo u petak propustili trening, nas su čekala 3 treninga u subotu i još jedan jači u nedjelju. Subota ujutro, svi kao pčelice: doručak, sredi krevet i pravac Našička planina, trening kraj jezera. Raspored starta objavljen je usmeno prije početka ugrijavanja, čipovi su prošli clearing proces i polako smo jedan po jedan startali sa treningom. I sad ponovo iznenađenje! Znate ono kad mi treniramo, pa se susretnemo negdje na terenu, i pročavrljamo: gdje si, koliko KT-ova, na kojoj si sada…. E, toga svega NEMA. Na treningu vlada tišina. Potpuna tišina. U prvom trenutku, to mi se učilo čudnim, a kasnije sam u tome zapravo i uživala. Karta, kompas i ja. Što znaš – znaš. Slavonci kažu: žuri polako, pa sam ja baš tako išla. Jesam spora, ali uvijek dođem do cilja. Ne trebam ni spominjati da nisam bila među prvima. Nisam bila čak niti u sredini… no, budimo iskreni, osim sporosti ipak ima još jedan razloga zašto nisam u mladoj repki ;)

Završetak treninga znači i detaljnu analizu. Lino, Edi i Robert obradili su analize treninga sa repkom, a mi smo krenuli u izvidnicu u Našice. Slatko malo mjesto, sa svim shopping blagodatima. Ako vam pofale igla ili lokomotiva, sve ćete tamo naći…. jedino je malo teže naći mjesto gdje jesti, a da se ne čeka dulje. Bricks nudi solidnu klopu, konobari su pristojni i trude se. Šteta je što je kuhinja udaljena od restorana, pa klopa ne stiže baš topla. Srećom nitko od nas nije naručio juhu :)

Trening koji je uslijedilo nakon ručka održavao se u Osijeku. No, kao i sve u ovom kampu, ni ovaj trening nije bio uobičajen već je bio podijeljen u 2 dijela. Prvi dio: prolog odnosno brzi trening uz Dravu, na manjoj teritorijalnoj površini, koji je tehnički bio jednostavniji, ali vrlo dinamičan i zahtijevao je višu razinu koncentracije. Prema redoslijedu ulaska u cilj, kretali smo u drugi dio treninga koji se održavao uz i u samoj Tvrđi. Malo ću pojasniti redoslijed ulaska: ne samo da je start bio prema rasporedu ulazaka u cilj, već smo startali i sa vremenskim razmakom koji smo imali u odnosu za natjecatelja ispred nas. Za one koji startaju zadnji znači da, ukoliko želite biti prvi na treningu, vaša brzina bi trebala biti otprilike brzina svjetlosti. Par km više-manje. Nažalost, kiša koja je prijetila cijeli dan, taman je krenula padati kad smo startali sa treningom. Kažem nažalost, jer su (nadam se zbog kiše :) ) organizatori pokupili KTove (kontrolne točke) prije no što sam uspjela doći do 11 što mi je iskreno žao, jer je karta bila tehnički dosta jednostavna, a povrh toga, bilo mi je zanimljivo igrati se istraživača po staroj osječkoj Tvrđi.

S kišom ili bez nje, glad ne nestaje samo tako, pa smo iskoristili priliku i kušali osječku pizzu u Liri. Budući je kiša pljuštala, činilo se da je osim mladenaca koji su pečatili ulaz u novi život u osječkoj katedrali, i ostatak Osijeka odlučio također jesti pizzu, pa smo se i tu malo načekali da bi napunili svoje želuce. I opet, sjedimo u pizzeriji, a mlađarija sa kampa se pristojno ponaša! Ne samo pristojno, nego se međusobno poštuju u razgovoru, a teme su im iznenađujuće zanimljive (oprostite što sam prisluškivala). Između njih i onih američkih teen sapunica nema nikakve sličnosti: naši su klinci puno zanimljiviji!! Možda nas ipak čeka bolja budućnost :)

Na kraju kampa, ostao nam je još jedan zadnji nedjeljni trening na Našičkoj planini. Na Edijevu žalost koji je pripremio poseban trening za nas par kandidata, ja sam ipak odlučila odmoriti. Umjesto toga, bavila sam se fotkanjem te divne prirode kojom smo bili okruženi, no boje Kapele časno su branili Glumac, Kolenko i Rocco.

Eto me i na kraju izvještaja. Tri riječi kojima bi opisala ovo iskustvo? Izazov, iznenađenje i odmor za dušu.

Ah da, skoro sam zaboravila:

Prvo - tko god vam je rekao da je Slavonija ravna – lagali su! Trening na našičkoj planini bio je grbav! Ima i uspona i spusteva. Nije velika drama, ali ne, nije sve ravno. Ok, zato se i zove planina, ali svejedno – NIJE RAVNA!

Drugo – iako su nas komarci napadali na sve strane i ja danas još uvijek imam kvrge od njihovih uboda (prosjek uboda po Kapelašu kreće se negdje od 50-75 uboda minimalno), komaraca se ipak nisam sjetila sve do kraja ovog izvještaja. Stoga, palac gore za organizatore i sve sudionike kampa. I što reći nego: ponovilo se! :)

Liliana Božić, OK Kapela