Slavonija & Baranja open

Slavonija & Baranja open

Iza nas je još jedan lijepi vikend proveden u ugodnom druženju s prijateljima iz našeg, ali i drugih klubova, ovaj puta u Slavoniji i Baranji.

Iz našeg kluba nastupilo je 8 natjecatelja, koji su se podijelili u dva auta – u jednom Ema, Mladenka, Vinka i Vukma, a u drugom Marijana, Višnja, Darko i ja. Krenuli smo u slično vrijeme, oko 7 h. U nedjelju nam se na trci pridružila i Nevija.

Iako je bilo najavljeno da će vikend biti paklenski vruć (Prvi ovoljetni toplinski udar, Beli Manastir najtopliji grad, Slavonce čeka pakleni vikend...) to pravim sportašima ne čini prepreku za sport i druženje.

Oko 10 h stigli smo u Našice, gdje se trka održavala po drugi puta, a start je bio u parku pored dvorca. Prvenstveno smo se od puta krenuli odmoriti u obližnji kafić gdje nas je dočekao živopisni konobar koji očito nije očekivao 9 stranaca u svom kafiću (pridružio nam se i Pongi).

Utrka je bila međunarodnog karaktera jer su na nju trebali doći s vetaranskog prvenstva neutvrđeni Švedi/Norvežani/Finci , no oni su srušili rampu na granici i znatno kasnili na start, tako da je isti odgađan na kraju za punih sat i pol, da bi na kraju ti stranci i došli. Moram priznati da sam očekivala nekakve pristojne susretljive ljude, ali meni se uopće nisu činili takvima. Na startu su okupirali Međimurce i skoro trgali papire iz ruku da saznaju kad startaju, a komunicirali su (bar se tako meni čini) samo međusobno.

No, to je samo jedna mala crtica, koja nije, meni bar, nimalo oduzela ljepoti cijelog događaja i svih trka.

Nakon što je konačno počeo start, većina kluba morala je čekati još skoro sat vremena za početak osim Eme i Mladenka koje su startale u prvim minutama.

U tom čekanju orijentacisti su se raštrkali po hladovini u parku kao hipijevci, a mi smo se družili sa Samoborcima.

Što se same trke tiče, iz moje prespektive, bila je baš slatka, iako sam znala da nemam šansi, jer je kategorija Ž21 i još k tome u parku gdje se ne možeš izgubit, ali sam sve u svemu zadovoljna jer sam se ipak ubrzala i nisam puno kasnila za Višnjom (koja doduše ima ozlijeđen skočni zglob, ali to sad tu nije bitno).

Po završetku trke, okrijepili smo se čobancem (hot or not) u dvorcu koji je izgrađen tako debelih zidova da mu vanjski utjecaji ne mogu ništa i koji je bio tako ugodno hladan da mislim da nema niti jednog klima uređaja koji bi se s tim mogao boriti.

Nakon ručka podijelili smo se i naš dio ekipe se uputio u malo razgledavanja Osijeka. Evo jedna parking crtica zanimljivosti – u Osijeku se subotom plaća duže parking nego u ZGB – do 19 h.

Parkirali smo se pored Drave i prvo odlučili preći pješačkim mostom u Baranju.

S mosta se pruža lijepi pogled na rijeku, te plažu pretpostavljam Copacabanu, te terase i kafiće s osiječke strane rijeke.

Iako je bilo vruće, vruće, vruće, nismo se dali smesti i nakon kraćeg fotosešna na mostu upućujemo se do Tvrđe. Tu malo slikavamo trg, ja dodatno obilazim dvije tri ulice čitajući uputstva iz DK-ovog vodiča  i odmaramo u kafiću, te shvaćamo da je već prošlo dosta vremena te nastavljamo po europskoj aveniji nazad do auta i hitamo prema Belom Manastiru gdje se prvi puta održava trka.

Dolazimo do dovrane gdje saznajemo da je start odgođen za sat vremena, ali ništa zato. Sjedamo po klupicama i asfaltiranom terenu i ugodno se družimo dok jadni Međimurci jure postavljati start i trku.

Što se druge trke tiče i tu sam zadovoljna, iako je sve bilo isto kao i za prvu – dakle sprint, Ž21, grad – tu se trka dobiva na brzini trčanja, a ne toliko orijentaciji... Ipak opet sam zadovoljna, jer sam se trkački ubrzala.

Što se tiče rezultata ovih prvih dviju utrka, na žalost ne mogu vas puno informirati (možda sam malo previše turistirala :), al to će sigurno objaviti drugi...

Nakon trke pokušali smo se okrijepiti na grahijadi, ali su gladni Belo Manastirčani već sve pojeli:) tako da smo se s Bjelovarcima  i torpedašima uputili na pićence, prije našeg odlaska na noćenje u Karanac.

Kuća u Karancu bila je jako slatka slavonska kuća sa tri sobe i brdom kreveta, a prije spavanja odigrali smo par partija Trivial pursuita.

Ujutro rano buđenje u 7 i slijedi slavonski doručak. Iako nam je Orehoci objasnio da je on u drugoj seoskoj kući u Karancu za slavonski doručak dobio jaja, kruh i pekmeze (raznih vrsta), te jetrene paštete, mi smo dobili super doručak – jaja na kajganu, sir i vrhnje, kulen, sir, kruh, sok od bazge, mlijeko, prženi špek, kavu, čaj... Uglavnom bogovski. Preporučam – domaćinstvo Kukuriku, jako simpatičan gazda...

Tako smo se opustili na tom doručku, da nam se previše odužio, tako da smo u zadnji čas krenuli na treću trku koja se događala na Zlatnom brdu kod Popovca blizu Belog Manastira. Do starta se dolazi makadamskom cestom, za koje znate da baš na volim, ali sve je prošlo ok. Organizatori su nas posebno upozorili da na ovoj trci neće biti puno hlada, tako da smo znali da će biti vrlo naporna trka, ali mislim da nitko nije očekivao ono što nas je dočekalo.

S obzirom na naše kašnjenje, odmah po dolasku morala sam se presvući i hitat na start. S obzirom na uputu organizatora, krećem u trku sa slamnatim šeširićem, što mi je malo smetalo u gustišu, ali dobro došlo na poljima.

Karta samog  terena je kombinacija narančaste i zelene boje, s minimalno bijeloga, što znači puno polja i puno gustiša. Mene je put od starta odmah vodio kroz gustiš preko polja gdje su trava i drugi izrasti meni viši od struka, do drugog gustiša uz brijeg – uglavnom veselo, veselo. Ja sam još iz meni neshvatljivog razloga (valjda vrućina ili ne znam što) odlučila nastupiti u tri četvrt hlačama s malim čarapama, ali ok...

Meni je najugodnije u trci bilo u jednom skoro kao kanjonu – s obje strane visoke strme litice zemlje, a unutra hlad...

No, nakon nešto više od sat vremena dolazim na cilj, umorna i žedna – ali odmah se dižem jer me dočekala super glazba (Bijelo Dugme – na zadnjem sjedištu moga auta).

Organizator se pobrinuo i za to da nas na cilju dočeka cisterna puna hladne vode, tako da se moglo fino osviježiti, a većina se i otuširala/kupala.

Osim ovog osvježenja, dovezena je i jedna ledena škrinja u kojoj se prodavalo pivo, radler i sokovi, a moram napomenuti i da je nakon nekog vremena nestalo radlera, tako da je očito da su svi uživali u ovom osvježenju.

Uz to, ponuđen nam je i grah koji je bilo vrlo ukusan.

E sad za ovu trku znam i rezultate pa evo – samo ću napomenuti i da je to bilo Prvenstvo Hrvatske na srednje staze:

Vinka je bila druga u Ž21A iza Ivane Gobec i ispred Nikoline Stepan. Marijani je za dlaku pobijeglo proglašenje u prvih 6.

Darko je dobio Vukmu u borbi od 7 mjesta u M 21A, a medalje su osvojili Matjaž, Vedran i Tome.

Iako je Ema iz šume došla s apokaliptičnom pričom o svom više minutnom gubljenju na stazi, ipak je uspjela osvojiti zlato, a tik do nje bila je Mladenka.

I last but not least, u Ž21B sam ja osvojila drugo mjesto, a Višnja je odustala, kad se sjetila da samo mora proći stazu za medalju, već je bilo kasno...

Osim zgodnih medalja (s ove trke imaju nacrtanu rodu) dobili smo i prikladne darove –Mladenka i ja kišobran, a Ema misterijoznu vrećicu s majicom i ne znam čim, a Vinka i kotlić za kuhanje na živoj vatri – slijedeći klupski roštilj mogao bi imati proširenje u ponudi – niš ne tjeram i nagovaram sam sugeriram ;-)

Nakon trke, uputili smo se prema Vukovaru. Prvo smo stali kod spomenika Blagi Zadri i tenka, a zatim nastavili u grad.

Da nisam znala da sam na istoku Hrvatske mislila bih da smo na moru. Oko nas gomile ljudi u badićima s ručnicima, idu pješice ili biciklima, a uskoro smo vidjeli i zašto – svi se kupaju na Dunavu i čamcem prevoze na adu. Neki od nas (Ema, Mladenka, Marijana i ja)  su iskoristili priliku prste umočit i u Dunav – da mogu reći da jesam – dok su drugi (Višnja, Vinka, Darko, Vukma) kao roditelji gledali nas mlade kako se brćkamo (samo nožnim prstima).

U gradu ima još ostataka iz rata, ali se vidi i da se puno daje na uređenje grada (jako puno prekrasnog cvijeća), a i Dvorac se preuređuje.

Tu sam po prvi put (koliko se sijećam) vidjela i gnijezdo roda koje su hranile svoje mlade.

Nakon obilaska slijedi piće i sladoled, a zatim se odvajamo te mi nastavljamo prema Ovčari, a ostatak ekipe kreće prema doma.

Nakon što smo se poklonili žrtvama, krećemo nazad prema Zagrebu.

Tu doživljavamo mali zastoj na cesti jer mi se upalila lampica za ulje i loš rad motora, ali ubrzo to saniramo i nastavljamo prema Zagrebu.

Za cca 3 h stižemo pred Billu, te se pozdravljamo.

Ne znam kako drugi, ali ja sam odmah po dolasku kući i tuširanju pala u krevet i zaspala.

Kako rekoh, bio je to još jedan super vikend iza nas. Ono što mi se posebno sviđa je to što ne idemo samo na trke, nego se super družimo i obilazimo nove krajeve ili pak otkrivamo nove aspekte starih krajeva...

Ispričavam se ak je izviješće predugo, ali vikend je stvarno bio prepun doživljaja, a ovo mi se čak čini i kao polu – telegrafski prikaz svega...